Goran Dakić "Petodinarke"

Ova knjiga zaslužuje pažnju i pozitivne kritike prije svega zato što predstavlja jedan snažno angažovan antiratni podsjetnik na izbjegličku muku, na zaboravljenu sirotinjsku kolonu, na nevolju od koje je, čini se, i Bog digao ruke. Bez imalo uljepšavanja i idealizacije, često svojstvenih književnosti posvećenoj djeci, naturalističkim rafinmanom reklo bi se, Dakić bilježi i književno oblikuje svoja sjećanja. Knjigu „Petodinarkeˮ odlikuju pripovjedačko višeglasje i vješto organizovan autoreferencijalan tekst. U njoj se dodiruju i prepliću različite sudbine, priče i ispovijesti. Teku doslovno iz nekoliko rukavaca, kao prema Dunavu, i slivaju prema Željku Niševiću i njegovoj životnoj priči, njegovom diskretnom herojstvu. Teku poput pojedinačnih izbjegličkih sudbina koje su se slile u neizbrisivu kolonu magistralnog puta novije istorije.